Povijest CB-a

U mnogim je državama CB (citizents band - građanski val) sistem radio komunikacije kratkog dometa između pojedinih osoba, koja se uglavnom vrši na nekom od 40 kanala unutar frekvencijskog područja od 27Mhz, odnosno valne duljine od 11m. Za razliku od amaterskih radio stanica, CB u mnogim zemljama ne zahtjeva posjedovanje dozvole, te ga se može koristiti za osobnu i poslovnu komunikaciju. Kao i kod ostalih dvosmjernih radio komunikacija, CB kanale koristi više korisnika. U jednom trenutku samo jedna stanica može biti u predaji, dok bi ostale za to vrijeme trebale biti na prijemu i čekati dok se kanal ne oslobodi.
Mnoge države su, koristeći različite tehničke standarde i različita pravila o uvjetima korištenja, kreirale slične radio komunikacije. Premda su možda poznati pod drugačijim imenima, uglavnom rade na istom frekvencijskom području (26 do 28Mhz) te imaju sličnu svrhu, te slične tehničke standarde. Premda je kod nekih potrebno ishoditi dozvolu, uglavnom ju je lako dobiti. Neke zemlje imaju osobne radio servise u UHF frekvencijskom području (Europski PMR446 i Australijski UHF CB).
Usluga radijskog opsega građana nastala je u Sjedinjenim Državama kao jedan od nekoliko osobnih radijskih usluga koje je regulirala Federalna komisija komunikacija (Federal Communications Commission - FCC). Ove usluge započele su 1945. godine kako bi građanima omogućile radio opseg za osobnu komunikaciju (npr. radio-kontrolirani modeli zrakoplova i obiteljska te poslovna komunikacija). 1948. prvi CB radio uređaji su dizajnirani za rad na frekvencijskom UHF opsegu od 460 do 470 MHz. Postojale su dvije klase CB radia: "A" i "B". Radio stanice klase B imale su jednostavnije tehničke zahtjeve i bile su ograničene na manji frekvencijski raspon. Tijekom kasnih četrdesetih godina prošlog stoljeća Al Gross je osnovao Građansku radio korporaciju (Citizens Radio Corporation) za proizvodnju ručnih stanica klase B za širu javnost.
U to vrijeme ultra visoko frekvencijski (UHF) radio nije bio ni praktičan ni pristupačan za prosječnog potrošača. 11. rujna 1958. usluga D klase CB-a je stvorena na 27 MHz, opseg koji je kasnije popularno postao poznat kao „Građanski opseg“. Tada su postojala samo 23 kanala; Prva 22 kanala su preuzeta od prethodne amaterske radio usluge koje su imale valnu duljinu od 11 metara, a 23. kanal je bio dijeljen s aparatima na radio upravljanje.. Neki hobisti su nastavili koristiti oznaku „11 metara“ za Građanski opseg i pridružene frekvencije. Dio 95 Kodeksa saveznih propisa regulira klasu D CB usluge kao opseg 27MHz od 1970-ih pa do danas. Većina opsega 460-470MHz opsega je bila preraspodijeljena za poslovne potrebe i javnu sigurnost; klasa A CB-a je preteča Opće mobilne radio usluge (General Mobile Radio Service - GMRS). Klasa B CB-a je nešto dalji predak obiteljske radio usluge. Višenamjenska radio usluga je još jedna dvosmjerna usluga u vrlo visokom frekvencijskom opsegu. 1973. lansirana je neuspjela peticija da se stvori klasa E CB uslugae na 220MHz-a, čemu su se protivile amaterske radio organizacije i drugi. Postojalo je još nekoliko drugih klasa osobnih radio usluga za specijalizirane svrhe (poput uređaja na daljinsku kontrolu).
Tijekom 1960-ih, usluga je bila popularna među malim tvrtkama (npr., električari, vodoinstalateri, stolari), vozačima kamiona i radio hobistima. Kasnih 1960-ih napredak u elektronici baziranoj na poluprovodnicima dopustio je smanjivanje težine, veličine i cijene radija, dajući tako javnosti pristup komunikaciji koji je prije bio dostupan samo specijalistima. Oformljeni su CB klubovi; CB slang se razvio istovremeno uz "Ten-codes", slično onima koji se koriste u hitnim službama.
Nakon naftne krize 1973., vlada SAD-a je uvela ograničenje brzine od 55 mph, a manjak goriva i namirnica bio je vrlo raširen. Vozači (pogotovo komercijalni kamiondžije) su koristili CB radio stanice za pronalaženje postaja sa boljim zalihama goriva, da upozore druge vozače na radare, te da organiziraju blokade i konvoje u štrajku 1974., kada su protestirali protiv novog ograničenja brzine i drugih pravila za kamione. CB stanice su bili ključne za neovisne kamiondžije; mnogi su bili plaćeni po milji, a ograničenje od 55mph je smanjilo njihovu produktivnost. Korištenje CB-a u filmovima iz sedamdesetih kao što su "Smokey i Bandit" (1977.), "Breaker! Breaker!" (1977.), "Konvoj" (1978.), u pop pjesmama kao što su C.žW. McCallova "Convoy" (1975.), koja je ispirirala pjesme poput "Breaker-Breaker" iz "Odmetnika" (1976.) i televizijskih serija kao što su "Movin' On" (1974.) i "Majstori opasnosti" (1979.) osiguralo je popularnost CB-a na nacionalnoj razini od sredine do kasnih sedamdesetih.
Izvorno, za CB (nazvan Građanski radio od strane Federalne komisije za komunikaciju u 1972.) je bilo potrebno kupiti dozvolu (20$ početkom sedamdesetih, spustila se na 4$ 1. ožujka 1975.) i koristiti pozivni znak; međutim, kad je popularnost CB-a bila na vrhuncu, mnogi su ignorirali taj zahtjev i izmislili vlastite nadimke (poznate kao "handleovi"). Pravila o ovlaštenoj uporabi CB radija (uz labavu provedbu) dovelo je do široko raširenog zanemarivanja regulacija (posebice u visini antene, komunikacija na daljinu, pozivnih znakova i snazi transmitera).

Wikipedia